Odlučila sam. Započinjem s pisanjem bloga. Mala osobna odluka koja ipak označava značajnu promjenu moje komunikacije s najširom javnošću. Za mene, neka vrsta novog početka.

Početak 2010. godine, zima je na izmaku. Nova i nije više tako nova. Obitelj, posao, prijatelji, mali ili krupni problemi koje treba rješavati u hodu. U zadnje vrijeme ide mi sve od ruke. Sve stižem i osjećam se sjajno. Oko sebe vidim sve više pozitivnih ljudi, naviru nove ideje, novi ciljevi, svježa snaga. Pravi trenutak za nove iskorake- novi početak.

Možda malo i pretjerujem, kad odluku o pisanju bloga svrstavam u kategoriju „novi početak“. Tipično „štreberski“. Ili možda tipično ženski. I za ovo pisanje osjećam odgovornost.

Objektivno, trebalo bi to biti lako u odnosu na sve što sam tijekom godina uspješno prevalila preko svojih leđa. Dobar dio mojih odgovornosti poznat je javnosti. To je onaj dio koji je vezan uz političku karijeru. Nije bilo lako 2000. osigurati redovnu isplatu mirovina i namirivati troškove liječenja bolesnih. Uspjeli smo. Rješavali smo tekuće probleme, ali i započeli i odradili brojne reformske mjere. S nostalgijom se sjećam entuzijazma koji je nosio čitave timove ljudi i koji su davali sve od sebe. Uz nostalgiju osjećam i ljutnju jer danas, deset godina poslije, čitam statistike iz kojih zaključujem da smo opet na početku.

Nije bilo lako 2002. godine biti ministrica obrane i započeti reforme koje su zadirale u egzistenciju vojnika i branitelja. To je posebna tema. Iskustvima stečenim u tom razdoblju sigurno ću se, direktno ili indirektno, baviti i u ovom blogu.

Manje je poznato da je više od pola moje profesionalne karijere vezano uz biznis. I u to vrijeme nije bilo lako, raditi u proizvodnji. Trebalo je osigurati novac za plaće, namiriti dobavljače, sačuvati tržište…. Na kraju sam puno pisala i objavljivala u stručnim časopisima, savjetovala druge kako voditi poslovanje tvrtki, a pritom poštovati zakone, vodila bitke sa birokracijom i onima koji pišu neprimjenjive zakone.

Sad se evo vraćam pisanju. Ovaj puta pisanju bloga – za mene ipak jedan novi početak.

Vi koji ovo čitate, zapitat ćete se što u stvari želim?

Ništa pretenciozno. Želim svoja razmišljanja podijeliti sa svima vama, progovoriti o onome što ja držim važnim i bitnim. Želim izreći svoje mišljenje o onom što je važno prosječnom građaninu. Bez protokola, bez toga da mi netko drugi određuje temu. I što je moguće konkretnije.

Za mene i moju stranku teče vrijeme pobjede i izazova. Pobjeda našeg predsjedničkog kandidata i izazov pobjede na sljedećim parlamentarnim izborima. A onda ono najteže – vratiti zemlju u ravnotežu i garantirati egzistenciju građana. Moramo pobijediti. Za taj cilj treba dobro pripremiti cijeli SDP. Ne smijemo ponavljati greške, moramo više slušati i poštivati potrebe građana, raditi na međusobnoj toleranciji i demokratizaciji odnosa unutar mog (našeg) SDP-a.

Najveći i potencijalno najjači dio SDP-a, zagrebački dio, prolazi kroz razdoblje velikih promjena, prebrojavanje i preslagivanje. Ozbiljan i rizičan posao za stranku koja cilja prema najboljem rezultatu i pobjedi. Nitko od aktivnih članova u ovom trenutku ne smije ostati po strani. Nitko ih ne smije ostaviti po strani. Ne kao do sada.

Kažu mi zagrebački SDP-ovci da ih do sada nitko ništa nije pitao. Niti o Cvjetnom trgu, niti o Dinamovom stadionu, niti o Areni…. A imali su odličnih prijedloga. No, nije ih imao tko slušati. Tko se pobunio, smatran je čudakom. Tko se usprotivio, nazivan je neprijateljem. Tko je javno rekao što misli, bio je izoliran.

Pravi je trenutak da ovakve obrasce stranačke „demokracije“ ostavimo iza sebe. Kako dalje? Što mijenjati? Kako unaprijediti stranačku demokraciju?

To su za mene važne teme. Imam o njima što za reći. Često mi kolege, dobronamjerno i potiho, kažu da baš nije mudro što svaki puta kažem što mislim. A ja se ne slažem. Dobre misli, glasno izrečene ne mogu štetiti. Ne želim žmiriti, ne želim muljati, ne želim lagati. Ni sebe ni druge.

Nije vrijeme za loše reprize, nego za posjećene premijere. Razgovor jest dvosmjerna ulica. Promet ne teče u jednom, nego u dva smjera. Otvorena sam za oba i to bez zadrške. Poslušat ću svaki vaš savjet ili ideju, bez obzira slažem li se s njom ili ne.

Imam i ja neke ideje. Imam projekt kojemu iz logičnih, emotivnih i drugih razloga dajem naziv „Novi početak“.

No, o tome u sljedećem ili nekom drugom postu.

Do tada očekujem komentare. Kako konstruktivne, tako i oponirajuće. Nadam se dobronamjerne za SDP. Ne nužno i za mene.

Ne očekujem samo pohvale , već i kritiku. Budite otvoreni.

Kad čujem da mi govore iza leđa, znam da sam korak ispred njih.

Pozdrav!