Spremna za novi početak

blog je doživio malu „adaptaciju“ obzirom na činjenicu da sam se kandidirala za Predsjednicu SDP Zagreba. Stoga koristim ovu adresu da ponudim svoje izborne poruke i objavim program, dok će blog u podstranici živjeti malo usporenim tempom sve do kraja izbora , pa onda – u svibnju, pred kraj (čvrsto obećajem!) nastavljamo sa postovima.

Hvala i doprinesite svojim mišljenjima i izbornoj kampanji u SDP-u Zagreba.

Željka

Majstori mobinga

Željka — Wed, 17 Mar 2010 12:10:35 +0000

Mobing (work abuse, employee abuse) je specifični oblik ponašanja na radnom mjestu, kojim jedna osoba ili skupina njih sustavno psihički (moralno) zlostavlja i ponižava drugu osobu, s ciljem ugrožavanja njezina ugleda, časti, ljudskog dostojanstva i integriteta, sve do eliminacije s radnog mjesta. Zlostavljana je osoba bespomoćna, u nemogućnosti je da se obrani. Takve se aktivnosti odvijaju najmanje jednom tjedno, tijekom najmanje šest mjeseci.

Svakodnevno srećem utučene ljude. Gledam ih kako se šutke povlače, spuštaju glavu i gledaju u pod. Kao da gube volju da mijenjaju stvari. Pokušavam sve da im vratim elan. Želim ih vidjeti kako se ne predaju, kako se bore za svoj boljitak. Znam koliko je teško izaći na kraj s nečim što se iz ureda, trgovina i tvorničkih pogona prelilo na čitavo društvo, a što se mirne duše može nazvati kolektivnom mobingom.

Brinu me razmjeri nove boljke koju je donijelo vrijeme krize. Kud god krenete, čega se god uhvatite – naletjet ćete na „zlostavljače“. Zlostavljani se osjećaju bespomoćno. Nemaju se kome obratiti. Ako pokušaju, nailaze na šutnju i bezosjećajno pozivanje na šume propisa u kojima se ne snalaze. Izgleda da se propisi i donose da bi ih se moglo „povlačiti za nos“. U sivoj zoni sivih moćnika vlada samo jedno pravilo – Ništa ne riješiti!

Svi smo u Lijepoj našoj u situaciji da se svakodnevno bavimo ozbiljnim poslovima: osiguravanje egzistencije, briga za djecu (odgoj, obrazovanje), rješavanje zdravstvenih problema… Država se pri tome ne ponaša baš majčinski. Više maćehinski. Maltretira nas tko stigne. Od službenika na šalteru, do onih na vrhu vlasti. Obećavaju, ne izvršavaju …

Ljudi ostaju bez posla, ljudskog dostojanstva i integriteta. Direktori ne izlaze pred radnike kojima mjesecima nisu isplatili plaću. Majka dvoje studenata godinama traži posao. Bez uspjeha. Radnici u štrajku traže razgovor s vlastima. Vlast ih besprizorno ignorira, prepuštajući ih, kako je netko više iz očaja nego iz ironije ovih dana primijetio, stranci gladnih.

A Vlada? Prvo nam za „naš vlastiti spas“ uvede dodatne poreze. Zatim nam udjeli “milost” i ukine dio toga. I sad bi mi morali slaviti. Maltretiraju nas sa svojim „istinama“: prvo onom da krize nema, pa da smo u banani , pa stegni remen, potom “onaj m****n nas je krivo vodio”, ali mi sad znamo pravi put… i tako unedogled. Traže još vremena da dokažu da ne znaju što rade.

Sigurno ste imali iskustava sa „majstorima“. Treba Vam popraviti cijevi, mašinu za pranje, bojler. I dođu oni puni sebe, sa komentarima: pa kako vam se to dogodilo, tko vam je to prije popravljao… A kvar ostaje.

No, i za kolektivni mobing ima lijeka. Krije se u nama samima. Mi smo ti koji ne smijemo dozvoliti da postanemo žrtve mobinga samo zato što je mobing svuda oko nas i što je okrutan sam po sebi. Nemamo ispriku za gledanje u pod. Ne smijemo dozvoliti „majstorima“ da nas još jedanput prevedu žedne preko vode. Cijena će biti previsoka.

To je razlog zbog kojeg ne odustajem od demokracije. Malodušnosti i osjećaju bespomoćnosti treba zatvoriti vrata. Ako mislimo pozitivno, biti ćemo u prednosti i iz svake utrke izaći kao pobjednici. Čitav svoj život i radni vijek posvetila sam širenju sloboda pojedinca, grupe ili manjina. Danas se ne želim pomiriti sa grupnim mobingom koji caruje zemljom.

Pozivam stoga sve koji misle isto da u događanjima koji su pred nama – bilo da se radi o državi ili mom SDP-u – preuzmu svoju odgovornost, jer bez toga će drugi, svojim mjerilima, krojiti našu sudbinu.

Ženska priča

Željka — Sun, 07 Mar 2010 22:08:44 +0000

Žene – 8. ožujak je dan kad se treba sjetiti. Sjetite se svih žena koje su ostavile trag u stoljeću borbe za ravnopravnost i ženska ljudska prava. Zastanite na trenutak, procijenite glasno gdje smo danas? Možda je to najbolji način da im kažemo hvala za njihovu borbu, žrtve i dostignuća.

Danas imamo pravo glasa, radimo ˝muške˝ poslove, ima nas u politici i znanosti, prosječno smo bolje obrazovane od muškaraca … Ima nas više od 50%, a još uvijek prečesto ˝lajemo na mjesec˝.

U zadnjih deset godina ugradili smo u svoje zakonodavstvo bezbroj mjera i instrumenata, a još uvijek smo rodno neravnopravne.
Imamo svoja povjerenstva čije preporuke rijetko izlaze iz soba u kojima se donose. Galamimo zbog rodne diskriminacije i predrasuda u školskim udžbenicima. Učimo svoje sinove kuhati, pospremati i prati.

Brinemo o zlostavljanim ženama i djeci. Volontiramo po skloništima i na SOS telefonima. Umrežavamo se i prigodno prosvjedujemo.

Najviše od svega – šutimo.

Šutimo kad kroz zidove čujemo da susjed tuče susjedu. Šutimo kad nam kolegicu preskoče prilikom promaknuća. Šutimo kad nas prilikom zapošljavanja pitaju mislimo li rađati.

Pravimo se da ne primjećujemo mobing, marginalizaciju i potcjenjivanje. Okrećemo glavu na drugu stranu kad vidimo da se ismijava ženska snaga i pamet. Kad su muškarci ˝uspješni˝ od žena se traži da ˝budu bolje˝. Kad su muškarci ˝ambiciozni˝, ženama se predbacuje da ciljaju ˝iznad svojih sposobnosti˝. Ako se govori otvoreno i kritički, muškarci su ˝hrabri˝, a žene ˝lajavice˝. Dok muškarce resi ˝skromnost˝, žene su ˝neprepoznatljive˝. Oni su ˝lojalni šefu˝, a one su ˝šefove sjene˝.

Izuzeci ne smiju nikoga zavarati. To su tek rijetki primjeri koji potvrđuju pravilo.

Ne morate biti hrabre kao Hillary Clinton ili uspješne kao Angela Merkel. Ne morate biti ni prve ni pobjednice, ali znajte da sve to možete biti.

Odlučite, drage moje, kako ćete dalje. Preporučam- idemo naprijed hrabro i solidarno, uzdignute glave i otvorena srca.

Čiste ruke

Željka — Fri, 05 Mar 2010 20:04:44 +0000

I dalje se osjećam sjajno. Želim ostvariti svoj projekt i to me „nosi“.

Moj optimizam prekrivaju dnevni događaji. Djeca se premlaćuju, država zadužuje, zatvori pune …

Uspjevam prenijeti svoj optimizam na sina i kćer. Čitali su moj prvi post i prepoznali da sam stvarno „ zagrizla“. Pitaju trebam li pomoć. Trebam! I ne samo njihovu. Puno je izazova.

Razočarani ljudi traže promjene. Kako ih osigurati?

Znam da se od mene očekuje jasan i konkretan opis problema i čista, brza rješenja. Nema „olako obećane brzine“ ! To je već viđeno na našim prostorima. Svaki dan plaćamo danak. Nema posla, nema kruha, nema perspektive. Zato ima puno „vođa“ koji nisu u stanju provoditi obećanja koja su sami dali.

Da bismo se borili za promjene moramo imati jasnu viziju i čiste ruke. Ima li u politici takvih ljudi kad živimo u vremenu poremećenih vrijednosti?

Ima nas koji se želimo pošteno boriti i realizirati dogovoreno. Ima nas koji nemamo repova ni afera, kojima se za prste nije zaljepila niti jedna proračunska kuna. Vidim takve ljude, vidim ih i u zagrebačkom SDP-u. Želim ih okupiti, povući sa margina, i dati im priliku da budu kreatori i realizatori Novog početka.

Naime, mislim da ne treba vjerovati onima koji nam obećavaju promjene, „svijetlu budućnost“ i izlaze iz krize (bilo države bilo stranke), a koji su do sada šutjeli i „čekali svoj trenutak“. Do jučer su pljeskali vođama sumnjivih kvaliteta, a sad su baš oni ti koji nam trebaju pokazati pravi put. Ma nemojte ! To nisu ljudi čistih ruku

Biti puno godina na vlasti, a zatim se odricati vlastite odgovornosti i prebacivati sve na druge !? Eto, baš smo mi htjeli drugačije, ali drugi – „gazde“ – nam nisu dali, pa smo morali šutjeti. Jasno, šutjeli su jer su čuvali vlastite položaje.

Ako danas imaju što za reći – neka gledaju unaprijed, odgovore kako ćemo „promijeniti svijet“.

Osobina onih koji imaju prljave ruke, bez obzira kojoj skupini, klanu ili stranci pripadaju jest da se okreću unazad i krive druge za svoje greške. Računaju na kratko pamćenje.

Zaboravljaju da nemamo kratku pamet.

Zato – čiste ruke i pogled prema naprijed !

To mogu samo oni koji će izdržati svaki ispit iskrene, a ne namještene pravne države, a još više oni koji mogu izdržati najteži ispit, ispit svojih kolega (radnih, stranačkih … napose prijatelja).

Kako reče Luka Paljetak:

„Treba nakon svega dignute glave pjacom proć…!“

Stranačkim prijateljima koji mi se obraćaju ovim putem – hvala ! Hvala na mailovima, telefonskim pozivima pa i podršci. Cijenim vas jer imate svoj stav.

Samo hrabri i jaki mogu pomoći drugima, imati čiste ruke i „mijenjati svijet“.

Novi početak

Željka — Wed, 24 Feb 2010 08:20:18 +0000

Odlučila sam. Započinjem s pisanjem bloga. Mala osobna odluka koja ipak označava značajnu promjenu moje komunikacije s najširom javnošću. Za mene, neka vrsta novog početka.

Početak 2010. godine, zima je na izmaku. Nova i nije više tako nova. Obitelj, posao, prijatelji, mali ili krupni problemi koje treba rješavati u hodu. U zadnje vrijeme ide mi sve od ruke. Sve stižem i osjećam se sjajno. Oko sebe vidim sve više pozitivnih ljudi, naviru nove ideje, novi ciljevi, svježa snaga. Pravi trenutak za nove iskorake- novi početak.

Možda malo i pretjerujem, kad odluku o pisanju bloga svrstavam u kategoriju „novi početak“. Tipično „štreberski“. Ili možda tipično ženski. I za ovo pisanje osjećam odgovornost.

Objektivno, trebalo bi to biti lako u odnosu na sve što sam tijekom godina uspješno prevalila preko svojih leđa. Dobar dio mojih odgovornosti poznat je javnosti. To je onaj dio koji je vezan uz političku karijeru. Nije bilo lako 2000. osigurati redovnu isplatu mirovina i namirivati troškove liječenja bolesnih. Uspjeli smo. Rješavali smo tekuće probleme, ali i započeli i odradili brojne reformske mjere. S nostalgijom se sjećam entuzijazma koji je nosio čitave timove ljudi i koji su davali sve od sebe. Uz nostalgiju osjećam i ljutnju jer danas, deset godina poslije, čitam statistike iz kojih zaključujem da smo opet na početku.

Nije bilo lako 2002. godine biti ministrica obrane i započeti reforme koje su zadirale u egzistenciju vojnika i branitelja. To je posebna tema. Iskustvima stečenim u tom razdoblju sigurno ću se, direktno ili indirektno, baviti i u ovom blogu.

Manje je poznato da je više od pola moje profesionalne karijere vezano uz biznis. I u to vrijeme nije bilo lako, raditi u proizvodnji. Trebalo je osigurati novac za plaće, namiriti dobavljače, sačuvati tržište…. Na kraju sam puno pisala i objavljivala u stručnim časopisima, savjetovala druge kako voditi poslovanje tvrtki, a pritom poštovati zakone, vodila bitke sa birokracijom i onima koji pišu neprimjenjive zakone.

Sad se evo vraćam pisanju. Ovaj puta pisanju bloga – za mene ipak jedan novi početak.

Vi koji ovo čitate, zapitat ćete se što u stvari želim?

Ništa pretenciozno. Želim svoja razmišljanja podijeliti sa svima vama, progovoriti o onome što ja držim važnim i bitnim. Želim izreći svoje mišljenje o onom što je važno prosječnom građaninu. Bez protokola, bez toga da mi netko drugi određuje temu. I što je moguće konkretnije.

Za mene i moju stranku teče vrijeme pobjede i izazova. Pobjeda našeg predsjedničkog kandidata i izazov pobjede na sljedećim parlamentarnim izborima. A onda ono najteže – vratiti zemlju u ravnotežu i garantirati egzistenciju građana. Moramo pobijediti. Za taj cilj treba dobro pripremiti cijeli SDP. Ne smijemo ponavljati greške, moramo više slušati i poštivati potrebe građana, raditi na međusobnoj toleranciji i demokratizaciji odnosa unutar mog (našeg) SDP-a.

Najveći i potencijalno najjači dio SDP-a, zagrebački dio, prolazi kroz razdoblje velikih promjena, prebrojavanje i preslagivanje. Ozbiljan i rizičan posao za stranku koja cilja prema najboljem rezultatu i pobjedi. Nitko od aktivnih članova u ovom trenutku ne smije ostati po strani. Nitko ih ne smije ostaviti po strani. Ne kao do sada.

Kažu mi zagrebački SDP-ovci da ih do sada nitko ništa nije pitao. Niti o Cvjetnom trgu, niti o Dinamovom stadionu, niti o Areni…. A imali su odličnih prijedloga. No, nije ih imao tko slušati. Tko se pobunio, smatran je čudakom. Tko se usprotivio, nazivan je neprijateljem. Tko je javno rekao što misli, bio je izoliran.

Pravi je trenutak da ovakve obrasce stranačke „demokracije“ ostavimo iza sebe. Kako dalje? Što mijenjati? Kako unaprijediti stranačku demokraciju?

To su za mene važne teme. Imam o njima što za reći. Često mi kolege, dobronamjerno i potiho, kažu da baš nije mudro što svaki puta kažem što mislim. A ja se ne slažem. Dobre misli, glasno izrečene ne mogu štetiti. Ne želim žmiriti, ne želim muljati, ne želim lagati. Ni sebe ni druge.

Nije vrijeme za loše reprize, nego za posjećene premijere. Razgovor jest dvosmjerna ulica. Promet ne teče u jednom, nego u dva smjera. Otvorena sam za oba i to bez zadrške. Poslušat ću svaki vaš savjet ili ideju, bez obzira slažem li se s njom ili ne.

Imam i ja neke ideje. Imam projekt kojemu iz logičnih, emotivnih i drugih razloga dajem naziv „Novi početak“.

No, o tome u sljedećem ili nekom drugom postu.

Do tada očekujem komentare. Kako konstruktivne, tako i oponirajuće. Nadam se dobronamjerne za SDP. Ne nužno i za mene.

Ne očekujem samo pohvale , već i kritiku. Budite otvoreni.

Kad čujem da mi govore iza leđa, znam da sam korak ispred njih.

Pozdrav!